Bjelouška Natrix natrix je vrsta zmije koju često nalazimo uz vodena tijela kao što su potoci, rijeke, jezera i lokve. Hrani se većinom žabama i njihovim punoglavcima, stoga nije isključivo vezana uz vodena staništa jer nisu sve žabe vezane uz vodu kroz čitav životni ciklus. Također se može hraniti drugim vodozemcima, ribama te čak malim sisavcima i gmazovima. Unutar značajnog krajobraza može se smatrati čestom vrstom.
Zmija bjelica Zamenis longissimus može se susresti na suhim staništima s grmolikom vegetacijom te na rubovima polja i šuma, ali često i među ruševinama ili suhozidima (Arnold & Ovenden 2004). Hrani se malim sisavcima i vješta je penjačica te ne predstavlja nikakvu opasnost za ljude. S obzirom da voli staništa s bujnijom vegetacijom, teže se zapaža pa ne možemo isključiti mogućnost da je prisutna na svim pogodnim staništima u značajnom krajobrazu.
Barska kornjača slatkovodna je vrsta kornjače s Dodatka 2 Direktive o staništima te također kvalifikacijska Natura 2000 vrsta. Najviše joj odgovaraju vodena tijela s razvijenijom vodenom vegetacijom, puno dostupne hrane te mjestima gdje se može sunčati (Ficetola & Bernardi 2006; Luiselli 2017; Vignoli et al. 2015). Često se može zabilježiti kako se sunča na mrtvim stablima u vodi ili među amfibijskom vegetacijom (Luiselli 2017; Vignoli et al. 2015). Većinu svog vremena provodi u vodi stoga joj trebaju različita slatkovodna staništa. Unutar značajnog krajobraza česta je u sporijim tokovima te stajaćicama.
Livadna gušterica Lacerta agilis nastanjuje različita poluotvorena ili otvorena staništa poput livada, travnjaka i rubova šuma te ponekad i kultiviranih krajolika (Arnold & Ovenden 2004). Na istraživanom području zabilježena je na pogodnim staništima pa se može smatrati čestom na području (Slika 1).
Gatalinka Hyla arborea jedina je naša arborealna žaba, odnosno većinu vremena provodi u krošnjama drveća, grmlja ili u tršćacima (Speybroeck et al. 2016). U vrijeme razmnožavanja jedinke se mogu uočiti u vodi, a u večernjim satima mogu se zateći i na livadama. Mužjaci su izrazito vokalni, njihovo se glasanje čuje na velike udaljenosti i prema tome ih se može identificirati bez vizualne potvrde jedinki. Vrsta je česta na istraživanom području te se može zabilježiti u blizini tršćaka.
Smeđa krastača Bufo bufo tijekom svog životnog ciklusa nije isključivo vezana za vodena staništa te ju možemo naći na staništima udaljenijim od vode poput travnjaka, livada i otvorenijih šuma (Speybroeck et al. 2016). Također nije neuobičajeno da smeđe krastače susretne i u naseljima, dvorištima, vrtovima i okućnicama. U periodu razmnožavanja često ih se susreće u vodenim tijelima, a nakon razmnožavanja vraćaju se kopnenom načinu života. Njihovi punoglavci ostaju u vodi do preobrazbe u odrasle te ih se može u velikim brojevima zapaziti u plićacima jezera i lokvi. Smeđe su krastače najaktivnije u noćnim satima kad izlaze iz svojih skrovišta i hrane se raznim beskralješnjacima. Na području značajnog krajobraza je česta.
Osvrt na zabilježene vrste sisavaca
U prodručju zaštićenog krajobraza zabilježeno je pet vrsta sisavaca (Tablica 1). Radi se o čestim vrstama čija je prisutnost na području istraživanja očekivana.
Lisica Vulpes vulpes (Linnaeus, 1758) jedan je od najraširenijih sisavaca iz skupine zvijeri (Carnivora) tj. pasa (Canide) na području Europe te je također rasprostranjena u čitavoj Hrvatskoj. Lisica je svejed, ali se većinom hrani malim glodavcima kao što su miševi ili vjeverice, ali i zečevima, kunićima, pticama, kukcima kao i biljkama te ponekad i strvinom. U pravilu se najčešće kreće oko svog brloga, tj. u okolici svog teritorija kojeg obilježava urinom. Unutar teritorija zauzima nekoliko jama koje koristi za sklonište i brigu o mladuncima. Najaktivnija je u sumrak i noću. Vrijeme parenja je u siječnju i veljači. Ženka se pari s više mužjaka, ali s jednim odgaja mladunce. Mladunci se rađaju slijepi, bez zuba te tamnosmeđeg krzna. Ženka provodi vrijeme uz mladunce dok mužjak traži hranu. Mladunci se hrane majčinim mlijekom četiri do šest tjedana. Samostalni mladunci izlaze iz jazbine nakon mjesec dana starosti te su spolno zreli već nakon devet mjeseci (Harris et al. 2008).
Značajan podatak za područje krajobraza je nalaz krtice Talpa europaea Linnaeus, 1758. Zakonski je zaštićena vrsta te obitava u području kontinentalne Hrvatske, Istri, kvarnerskom primorju te u planinskom zaleđu Dalmacije. Naseljava staništa s dubljim tlom, gdje može kopati podzemne hodnike, kao što su travnjaci, livade, poljoprivredna zemljišta ili unutar listopadnih šuma (Petrov 1992; Anatolović et al. 2006).
Dabar Castor fiber Linnaeus, 1758 u Hrvatskoj je zakonski zaštićena i gotovo ugrožena vrsta. U prošlosti je vrsta izumrla u Hrvatskoj zbog prekomjernog lova, no ponovo je naseljena u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Obitava na vodnim staništima poput jezera, močvara, manjih rijeka te mrtvaja u nizinskim područjima. U Hrvatskoj naseljava povoljna staništa na dijelovima tokova Drave, Save i Dunava (Anatolović et al. 2006). Također je zabilježena njegova rasprostranjenost unutar značajnog krajobraza.
Sivi puh Glis glis (Linnaeus, 1766) spada u srednje velike glodavce, a prepoznajemo ga po sivom obojenju i kitnjastome repu. Za razliku od sličnih vrsta sivi puh na glavi oko očiju nema tamni pojas koji nalikuje na masku. Čitavo tijelo sivoga puha prekriveno je sivim krznom, osim trbušne strane koja je bijele boje. Na prednjim nogama ima četiri, a na stražnjim nogama pet prstiju. Arborealna je životinja koja većinu životnoga vijeka provodi u krošnjama. Vrlo je dobar penjač te s lakoćom skače s grane na granu. Hrani se pretežito biljnom hranom, ponajviše plodovima drveća i grmlja, no i mladim lišćem, a ponekada i kukcima ili čak ptičjim jajima. Aktivan je noću, a mužjaci svoj teritorij označavaju glasnim kriještanjem. U godinama kada biljke kojima se hrani, pretežito bukva i hrast, dobro rode, događa se nagli populacijski rast te se većina ženki pari i na svijet donosi mladunce. U godinama kada nema dovoljno žirova ili bukvica, većina ženki uopće se ne razmnožava. Parenje sivoga puha odvija se nakon izlaska iz hibernacije, a ženka u srpnju i kolovozu u prosjeku okoti dva do pet mladunaca. Mladunci ostaju s majkom nekoliko tjedana, a spolno zreli postaju nakon godine dana (Anatolović et al. 2006; Kryštufek 2010).
Na području Križnice zabilježeno je ukupno 20 vrsta kornjaša. Jedna od zabilježenih vrsta, Cicindela hybrida (slika 2), spada u rjeđe hitre (porodica Cicindelidae) naše zemlje.
Među zabilježenim vrstama najznačajniji je nalaz jelenka, Lucanus cervus (Linnaeus, 1758). Jelenak je rasprostranjen u Europi, od Pirenejskog poluotoka do Kavkaza te od Peloponeza do juga Skandinavskog poluotoka. Međutim, smatra se da je brojnost populacija u opadanju duž areala. U Hrvatskoj je vrsta prisutna u sve tri biogeografske regije: kontinentalnoj, alpinskoj i mediteranskoj biogeografskoj regiji (Harvey et al. 2011). Jelenak spada među najveće kornjaše u Europi. Gornja čeljust mužjaka povećana je čime je spolni dimorfizam jasno izražen. Povećane čeljusti služe za međusobne borbe oko ženki. Tijelo u oba spola crne ili crnosive je boje, dok je pokrilje smeđe ili crvenosmeđe. Živi u šumama, gradskim parkovima i pošumljenim dijelovima. Saproksilan je kornjaš što znači da je u barem jednom stadiju svog života vezan uz živo, ali i mrtvo ili umiruće drvo. Ličinke jelenka borave pod zemljom te se nalaze na granici trulih debala i panjeva na dubini do 50 cm, dok se na urbanim staništima mogu pronaći ispod kore, unutar trulih dijelova drvenih stupova ograde te željezničkih pragova (Bardiani et al. 2017). Harvey et al. (2011) navode kako je truli panj promjera 20 cm dovoljan za osiguravanje staništa manjem broju ličinki. Hrane se trulim drvetom, najčešće hrastom (Quercus sp.), ali i na trulim ostacima drugog drveća (Fagus, Salix, Prunus, Castanea). Ličinke provedu pod zemljom između četiri i šest godina, vrijeme razvitka ličinki smanjuje se ukoliko su povoljniji temperaturni uvjeti. Nakon toga se začahure te kreće preobrazba u odraslu jedinku. Odrasle jedinke izlaze na površinu već tijekom proljeća, dok mužjaci ranije kreću s aktivnostima nego ženke. Vrhunac aktivnosti jest od kraja lipnja do sredine srpnja. Odrasli žive otprilike tri mjeseca po izlasku iz čahure te se u pravilu ne hrane, ponekad piju sok koji curi iz oštećenih stabala. Zbog načina prehrane u ličinačkom stadiju, jelenci, odnosno saproksilni kornjaši imaju veoma važnu ulogu u procesu kruženja tvari u prirodi. Jelenak je Natura 2000 kvalifikacijska vrsta te na razini Europe ima status gotovo ugrožene svojte (NT) po IUCN kriterijima (Cálix et al. 2018).
Zabilježeno je ukupno 163 vrste danjih i noćnih leptira. Zabilježene vrste predstavljaju tipične vrste ostataka poplavnih šuma koje nalazimo uz rijeku Dravu i druge nizinske rijeke (slike 3 i 4). I danji i noćni leptiri važni su biopokazatelji očuvanosti staništa.
Na području Križnice zabilježeno je ukupno 16 vrsta vretenaca (tablica 1). Većina zabilježenih vrsta spada u česte i široko rasprostranjene vrste, baš poput velikog cara Anax imperator (Slika 5) jedne od najvećih, ali i najčešćih vretenaca naše zemlje.
Najvrijedniji je nalaz rogatog regoča Ophiogomphus cecilia (Slika 6). Rogati regoč debelostruko je vretence veličine 50-60 cm. Karakteristično je po svojoj trobojnosti. Glava, oprsje i prva dva zadčana kolutića svijetlo su zelena. Ostatak zatka ima žuto-crni uzorak. Za razliku od ostalih regoča, mužjacima rogatog regoča zadčani su privjesci kratki. Krila su prozirna, iscrtana malim crnim žilicama i velikom tamnom pterostigmom. Svoje ime duguje roščićima, odnosno modificiranim dijelovima usta koje imaju ličinke za kopanje mulja i pijeska.
Rasprostranjen je u srednjoj, sjevernoj i istočnoj Europi. U zapadnoj i južnoj Europi ograničena je na niz izdvojenih populacija. U Hrvatskoj je rasprostranjena u kontinentalnom dijelu, uz veće vodotokove. Spada u rjeđa vretenca Hrvatske, prvenstveno zato što leti iznad sredina rijeka te je odrasle jedinke vrlo teško opaziti. Prisutnost vrste najlakše se potvrđuje tražeći odbačene svlakove uz obale rijeka. Nastanjuje mirne rijeke pješčanog dna, a odrasle se jedinke najčešće mogu primijetiti kako brzo lete iznad rijeke ili miruju na kamenju ili vegetaciji uz samu obalu. Odrasli rogati regoči izrazito su teritorijalni te se pojavljuju krajem travnja, a najbrojniji su u srpnju. Lete sve do kolovoza. Razmnožavanje traje pet do deset minuta, kao i polaganje jaja te se odvija na nekom skrovitom mjestu. Ženka polaže jaja postupno dodirujući vodenu površinu. Ličinke borave u jakoj struji vode, najčešće u malim udubinama pješčanih nanosa. Izbjegavaju mulj te se ne ukopavaju. Životni ciklus traje dvije do tri godine.
Terensko istraživanje faune je provela Udruga Hyla iz Zagreba u sklopu projekta „Centar za posjetitelje Križnica – Interpretacijski centar rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav“.
